Tadić u maloj, porodičnoj vinariji. Hljeb, kontakt sa običnim ljudima...

Počela predizborna kampanja. U Srbiji. A sve su mu kampanje jedno te isto. Da bi se pregledali svi ti spotovi, reklamice, slatke riječi, mudri govori, treba vremena. I svi se mogu, recimo, svrstati u neka tri tipa.

Prvi bih nazvala „Za seljaka i otadžbinu“. Ti spotovi su prepuni stoke. Ne političara, nego prave stoke, životinja. Imamo tu krave, telad, ovčice… Tu su štale, obori, traktori, zemlja koja se tako romantično prosipa po rukama političara, mili pogledi, seljaci statisti sa kapama, umornim licima, koji pomno prate riječi ovog drugog.

Drugi bih nazvala „Integritet, prosperitet“. To su oni koji se frljakaju ekonomijom, rastom ovoga ili onoga, u spotovima prolijeću radnici, akcenat je na prosperitetu, novcu, brzini, fabrikama, uvozu, izvozu…

Treći su „Manekeni“,oni što polažu na samu svoju pojavu, stav, dikciju i riječi tipa- zastava, napredak, Srbija, možemo, hoćemo, želimo. Oni imaju stav Titovog pionira koji polaže zakletvu, kapci na pola- da bi izgledali mudrije, i žaba u ustima, kako bi svaka izgovorena riječ bila značajnija, „teža“… Bez šarene pozadine, samo oni, značajni, važni i riječi koje treba da probude polet…

Dinkić sa zanatlijama

Prava slikovnica. Uložen novac, kakav- takav trud i rad. Ali, čemu? Naravno, kampanje su postojale i biće ih uvijek. Pitanje je koliko imaju efekta, koliko utiču na svijest ljudi i da li uopšte utiču. Eto, u nekoliko kuća u kojima sam bila otkad se dotični vrte po ekranu, svugdje se ili prebaci kanal kad se pojave, ili se gleda, komentariše, psuje, negoduje. Postoji sigurno neki procenat koji mijenja mišljenje ili osjećanja prema nekom akteru spota. Ali, ja ga ne upoznah. Ni ranijih godina, a kamoli sad.

Riječi su im beznačajne, ofucane, izlizane do te mjere da ne znače ništa i ne bude ništa. A nalaze se na svemu gdje se može nešto zalijepiti- od izloga, preko stubova, same ulice, do kontejnera. Slušah i neku rok varijantu kampanje. Valjda da se i to proba. Moderno, kul, zanimljivo i nikad viđeno. Ali, džaba. Čim krene tekst tipa- „Nek se čuje tvoj glas…dolazi taj dan…sad su zajedno svi… pesma naroda…“, želudac se prevrne ili izazove smijeh.

Čedomir- akcenat na pokretima ruku, glave, na dikciji...

Ne znam šta bi trebalo da osmisle ti koji se bave takvim stvarima, ali ovo je baš blijedo. Čak sivo, uprkos šarenilu i trudu. Da ne pominjem one velike glave koje gledaju sa bilborda, sa vidljivim puderom, osmijehom Monalize, izglancana čela i „jakih“ parola… Uglavnom, mnogo se oguglalo. I ne znam šta može da nas iznenadi, razveseli, privuče i kakav efekat da ima da bi mišljenje na granici prevagnulo ili se potpuno promijenilo. Ko glasa, obično već zna za koga i prije kampanje. Sve poslije je Sizifov posao, mlaćenje prazne slame ili pozornica. Na kojoj, ruku na srce, igraju uglavnom klovnovi. A kakva će kampanja- pozornica biti u našoj Republici Srpskoj, to ćemo tek vidjeti…