Harač, rajo!

Dođoše prijatni ljudi koji obavljaju svoju dužnost na vrata. Kažu, da naplate neki stari dug „za televizor“. Kako je tekao razgovor i šta riješismo, nije trenutno važno, niti je sam događaj od velikog značaja. Plati, pa se klati.  Meni je ostala upečatljiva samo rečenica da “to nije plaćanje za gledanje kanala, već taksa za aparat“. Priznajem, nisam bila upućena. Zato se i čudu čudim. Ne tome što su došli i što treba da platim, nego za šta treba da platim.

S obzirom da smo pogranična zona i da hvatamo samo srbijanske kanale ( ponekad RTRS!), zanimalo me baš to- da li sam u obavezi da platim nešto što ne vidim? Čisto onako, da ne ostanem neupućena. Ali, ta me rečenica pokosi. Čuj, taksa na aparat! Zakon je zakon i red je red, molim lijepo. Samo, malo mi je smiješno. Ili tužno. (A ta dva osjećanja se u pogledu ovakvih stvari često graniče!). Taman što podijeliše nekakvu nadoknadu za borce koji su godinama bili po ratištu, taman što podijeliše taj „dug“ i „naknadu“ za fizičko i duševno mučenje od nekoliko desetica, krenuše u akciju. To me podsjeća na neko vrijeme iz priča ljudi, a koje ja ne pamtim. Vrijeme kad se plaćao porez na kazan, džibru, psa i razne druge stvari. Seljak muku muči, skuplja šljivu, peče je i na kraju plati porez na to. To se može prenijeti i na TV aparat- radiš, zaradiš, kupiš ga i onda ga otplaćuješ! Da, aparat otplaćuješ, ne programe koje gledaš! (Bar tako rekoše prijatni ljudi koji obavljaju svoju dužnost).

Ne bi me čudilo da jedan dan dođu opet neki ljudi koji će naplatiti taksu za frižider, možda čak i na količinu hrane u njemu, na bojler (što više litara, više para), na broj kreveta, prozora, vrata… A pošto sve više gledamo u računar nego u televizor, možda dođe vrijeme da platimo taksu i na njega. Ne na  internet, nego na aparat. Ko zna, možda i procesor i monitor posebno… Zato, pazite šta kupujete, možda dvaput platite. Ili, najbolje, živite ko Diogen, u buretu. Možda bure ne podliježe zakonu…